Čičoka može zameniti krompir

cicoka
Čičoka je krtolasta biljka poreklom iz Severne Amerike. Spada u familiju suncokreta i višegodišnja je biljka. Negde raste samoniklo kao korov, ali se i uzgaja. Ima lepe žute cvetove i koren koji ne izgleda nimalo privlačno. Bez obzira na to, koren se koristi u ljudskoj ishrani, jer ima dobra nutritivna, pa i lekovita svojstva. Koren liči na djumbir ili krompir. Čičoka je vrlo visoko plasirana na skali lekovitosti. Postoje tragovi o tome, da su američki indijanci koristili čičoku da bi se prehranili i izlečili. U svetu je još poznata kao Jerusalemska artičoka ili Sančoke. Kod nas je zovu i divlji ili slatki krompir. Definitivno je nepravedno zapostavljena u ishrani u našim krajevima. Više se koristi kao stočna hrana.

Lekovitost čičoke

Najznačajnija je kao hrana za dijabetičare. U tom pogledu je odlična i nutricionisti je preporučuju kao zamenu za krompir. Čičoka je korisna za probavu. Stimuliše pravilan rad želudca i creva. Ima visok sadržaj inulina, što je važno u ishrani dijabetičara i za normalizaciju triglicerida i holesterola u krvi. Ovo je dijetetska namirnica, jer se njenom upotrebom nećete ugojiti. Dobra je za osobe sa viškom kilograma. To je sjajna biljka za dijete, protiv masnih naslaga, kardiovaskularnih oboljenja i dijabetesa. Značajna je i u slučaju potrebe za obnavljanjem crevne flore, nakon dugotrajne upotrebe antibiotika i drugih lekova. Inulin je probiotik pa stimuliše razvoj korisnih bakterija u crevima. Čičoku jedu i odrasli i deca. Dobro čisti organizam kada se jede sveža. Može da zasiti, ali ne deblja. Čičoka je niskokalorična namirnica. Sadrži kalijum, kalcijum, gvoždje, vitamin C, B1, B2, D, belančevine, vlakna itd. Čičoka je visokokvalitetno povrće velike hranjive vrednosti.

Upotreba čičoke

Upotrebljava se u kuhinji na različite načine. Može se kuvati ili jesti u svežem stanju. Bolje da je jedete svežu zato što će ostati korisne materije. Ako je probate u svežem stanju primetićete da je izrazito neutralna, tj. nema neki poseban ukus. Zato se ovaj koren najčešće koristi u raznim salatama. Dodaje se u čorbe i variva.

Share Button

Lovor od venca do leka

lovor

Biljka lovor je poreklom iz Male Azije i Mediterana. Poznat je još u antičkoj Grčkoj, a kasnije i u Rimu. Lovorov venac je bio modni detalj i statusni simbol. U hrišćanstvu  lovor je simbol napretka.
Biljka raste u obliku dreveta ili grmoliko. Neke vrste dostižu i preko 10 metara visine. Negde se lovor koristi i kao ukrasna biljka, ali pre svega je poznat kao začin. Ima još naziva za ovu biljku, a najviše se koristi lorber.

Lovor u hrani

Lovor se kao začin koristi u širokom spektru jela. Posebno se upotrebljava u jelima mediteranske kuhinje. Listovi lovora su aromatični, pa se dodaju sosovima za italijanske paste. Koristi se kao začin za čorbe, pasulj i još mnoga druga jela. Stavlja se i u zimnicu. Listovi se obično dodaju u hranu celi. Oni se ustvari ne jedu, nego služe samo da daju aromu. Suvi listovi lovora su oštri i tvrdi i kao takvi nisu bas jestivi. Kada se list lovora kuva u jelima, obično se na kraju izbaci. Istina postoje i neke vrste lovora koje mogu da se pojedu. Ako se pravilno čuvaju (recimo u zatvorenoj tegli) suvi listovi lovora mogu da zadrže kvalitet i svežinu po godinu dana, pa čak i više. Ukoliko boja iz zelene prelazi u smedju, to znači da gube kvalitet i ukus, odnosno ističe im rok.

Lovor kao lek u narodnoj medicini

U narodnoj medicini čaj od lovora se koristi za obloge, pa čak i kod otvorenih rana. Obloge se upotrebljavaju kod modrica, alergija i osipa izazvanih žarenjem koprive i drugih biljaka. Čaj od lovora se koristi kod dijabetesa. Eterično ulje se primenjuje u aromaterapiji, zatim za masažu, kod reume i artritisa. Lovor je sastavni deo nekih sapuna koji se koriste za negovanje kože.

Share Button

Bosiljak u kuhinji i medicini

bosiljak

Bosiljak je poreklom iz Indije. To je poznata začinska, aromatična, zeljasta i ukrasna biljka. Postoji više vrsta ove biljke. Uglavnom je jednogodišnja, ali neke sorte su i višegodišnje. Bosiljak je zelene boje, a retke su sorte sa ljubičastim listovima. Može da naraste od 30 cm pa do preko 1 m. Cvetovi su beli i grupisani. Biljka je prilično osteljiva na niske temperature. Najbolje uspeva u toplim krajevima i voli dosta sunca. Može da se gaji u bašti, pa čak i u saksiji na terasi. Bosiljak ima svoj istorijski i religijski značaj. Pravoslavna crkva ga koristi.

Bosiljak u kuhinji

Kao začin se koristi svuda u svetu, a najviše u italijanskoj kuhinji. Važnu ulogu igra i u tajvanskoj kuhinji i nekim zemljama jugoistočne Azije. Bosiljak se ponajviše upotrebljava kao svež. Najčešće se koristi na taj način što se dodaje kuvanim jelima i to u poslednjim trenutcima kuvanja, da mu se ne pokvari ukus i vrednost. Bosiljak je glavni sastojak pesto sosa, uz maslinovo ulje, beli luk i pinjole. Pesto sos spada u važan segment italijanske kuhinje.
Par dana bosiljak se može čuvati u frižideru, a duže vreme može u zamrzivaču. Prodaje se i kao sušeni bosiljak, ali sušenje mu narušava onu pravu aromu i kvalitet. U kuhinji se uglavnom upotrebljavaju listovi bosiljka, ali mogu i cvetovi.

Efikasnost bosiljka u medicini

Ajurveda poznaje i koristi bosiljak, zbog lekovitih svojstava.  Već tradicionalno je u upotrebi u Indiji za lečenje astme, dijabetesa, stresa i napetosti. Ima tu odliku da opušta i umiruje organizam. Bosiljak je dobar za apetit i varenje. Negde se koristi i za lečenje akni na licu, a koristan je protiv tromboze. Eterična ulja koja se nalaze u bosiljku imaju efikasna antioksidantna, antimikrobna, antivirusna i antikancerogena svojstva.

Share Button
error: Content is protected !!